Sto posto

Duga


Pisanje je po nekada vrlo okrutno i može povrijediti na vrlo okrutan način. Zapisana riječ oblikuje svoju formu i zateže luk do neočekivane napetosti, a kada se strijela odapne pogađa sve ono što joj se nađe na putanji. Samo zbog ovog paklenog bola moglo bi se odmaknuti od svega i ne pridodati nikakvo značenje pisanoj riječi. U krajnjem slučaju, čemu služi povjeriti neku misao jednom običnom komadu papira? U ovom trenutku žrtvovao bih i komadić vlastitog tijela da bih se mogao povjeriti izgovorenoj rečenici. Ona bi se izgubila, nakon što zvučni valovi prestanu proizvoditi vibracije zraka i ostalih materija u okrugu. Ali je to nebitno ako je cijena koju treba platiti za napisano izjavu previše visoka. Nakon trideset godina pisanja, danas sam došao u situaciju da mrzim sve ono što je proisteklo iz mog pera. Tražim iskupljenje, kao da sam najodvratniji javni neprijatelj. Na kraju i na početku priče se postavlja konceptualno pitanje: zašto se piše? Zašto se ne traže alternative, zamjenske aktivnosti.


Zašto sve usmjeriti u jednom jedinom smjeru, besmislenom pokušaju, ako se na kraju stigne na neko mjesto, s određenom spoznajom o tome da vrijednost svega onoga što je proizvedeno nema vrijednosti, nikakvog okusa svetosti. Pitam tebe, da baš tebe koji slučajno prolaziš s ulicom, iako hodaš pločnikom koji se nalazi na suprotnoj strani i kome pisanje ne znači upravo ništa. I zašto je moj osjećaj drukčiji od tvoga? Ja koji pišem kao da sam osuđen na tu aktivnost cijeli život i koji na kraju ulice otkrijem da sam potrošio sve listove papira, listove na koje sam želio unijeti bilješke o mom svijetu, ili bar o onome što sam mislio da je moje. I kada dođe crni petak, ti s druge strane, koju ćeš odluku donijeti? Hoćeš li sve pobojati u sivu boju i čekati da se pojavi duga koja će dati svježinu i živost panorami koja te okružuje? Ili ćeš odlučiti da na kraju sve pobrišeš, ukloniš tragove koje si ostavio. Ali kako zaboraviti ono što se je dogodilo, iako je već odavno prošlo?


Egzistencija je sačinjen od osjećaja i riječi, od razmjene nježnosti i naklonosti i dođe trenutak kada pomisliš da si konačno stvorio nešto vrijedno, što će trajati u vremenu i prostoru. Zatim se sve sruši, komadić po komadić, kao dvorac od karata. Odjednom otkriješ da si gol i bos, bez tvog prijestolja, bez štita koje te je zaštitio sve ovo vrijeme. Noge te više ne drže i tražiš oslonac, fiksnu točku koja će ti dati mogućnost da zadržiš ravnotežu koja se sve više udaljuje i koja neće dozvoliti da otkliziš u močvaru, da se izgubiš u džungli koja ti prijeti. Bar jedan komadić papira kojemu bi se izjadao, povjerio svoje strahove, usamljenost, gorčinu koja te prožima. Jer je teško ići naprijed bez dvorca od karata kojemu si sve povjerio i koje je bio tvoje boravište. Ali svim dvorcima od karata prije ili poslije je suđeno da nestanu, zbog njihove nestabilnosti, nesigurne građe na kojoj se zasnivaju i zbog pogrešnog korištenja. Ali se sadašnjost nastavlja. Protječu sekunde, minute, dani i tjedni, mjeseci i godine, i sve se zgušnjava ili razrjeđuje, ovisno o tome s koje točke sve promatraš. Na kraju, možda, ostane nešto u što i dalje vjeruješ i što možeš povjeriti pisanoj riječi, jer samo tako može trajati, iako je od karata, a nije ni dvorac. Kako vjerovati u sebe samoga? I kada stigneš na ivicu nevjerice, konačno ćeš pronaći mir i slobodu. Jer univerzum nije ni primijetio tvoju prisutnost, tvoje djelovanje ili nedjelovanje. I tako je lakše. Sto posto!

 

Zanimljivost

Sigurno će se netko tko je slučajno ovdje zalutao pitati za što stoji proširenje ".me". To je internet oznaka za Crnu Goru iliti Montenegro. Dobili su ga tek 2008. godine. Netko bi iz zlobe rekao da je zato što su lijeni pa im se nije dalo podnijeti zahtjev za domenu. Nije baš sasvim tako. Oni su postali nezavisna država tek polovicom 2006., pa zadrška od dvije godine, vodeći uvijek računa da se radi o Crnogorcima, je sve u svemu prihvatljiva.

June 2018
Mo
Di
Mi
Do
Fr
Sa
So
 
 
 
 
1
2
3
4
5
6
7
8
9
10
11
12
13
14
15
16
17
18
19
20
21
22
23
24
25
26
27
28
29
30